Simpatični i uvijek nasmijani kuvar sa naših malih ekrana Vjekoslav Kramer već godinama svojim receptima oduševljava publiku širom regiona. Njegova jela su uvijek začinjena zanimljivim pričama i vedrim osmijehom koji ne silazi sa Vjekinog lica dok lupka svojim loncima i poklopcima. U intervjuu za „Kućicu“ popularni Vjeko se prisjetio svojih kulinarskih početaka, otkrio koja jela voli da sprema i jede, a koja baš i ne, te ko jedino smije da mu se miješa u kuvanje.

Kako je došlo do toga da kuvanje postane Vaš životni poziv?

Kod nas u obitelji svi vole jesti i kuhati, pa tako i ja. Kasnije sam kroz život shvatio da je kuhanje u našoj obitelji ustvari znak pokazivanja ljubavi. Nema tu puno maženja i tepanja, praktični smo. Mama, bake, tetke, strine kad nam hoće pokazati da nas vole kuhaju nam. Tata popravlja stvari, sestra pospremi stan, dakle svatko radi ono u čemu je bolji od drugih da bi nam pomogao i da bi pokazao da nas voli. Jednostavno i praktično, rekao bih. Ja volim kuhati i volim kada su ljudi oko mene sretni jer sam im nešto skuhao. Moja misija je da nahranim svakoga tko je gladan, nekada pomislim da je jednostavno logično bilo i da postanem kuhar.

Koliko godina ste imali kada ste prvi put nešto skuvali i sjećate li se koje je to jelo bilo i kako je ispalo?

Mama je bila odsutna na neko vrijeme i tata je pazio mene i sestru. S obzirom da on stvarno ne zna kuhati ništa drugo osim prženica i čaja, to smo i jeli skoro svo vrijeme. Ivana je jedan dan rekla da bi željela jesti juhu, a tata je rekao da ju ne zna napraviti. No, ja sam rekao da ja znam i onda su mi privukli stolicu do štednjaka i dodavali mi sve što mi treba. Zakuhao sam vodu, začinio, i dodao nekoliko žlica griza i nekoliko cijelih jaja. Sjetio sam se da mama tako nekako pravi griz knedle. Juha je ispala kao neka gusta juha s poširanim jajima. Nahvalili su me i ja sam od tada umislio da znam kuhati. Imao sam nešto manje od četiri godine.

Da li je tačno da ste u djetinjstvu sanjali o tome da postanete glumac i imate li i dalje takvih želja?

Cijelu osnovnu i srednju školu sam išao na dramsku grupu i volio sam glumiti. Poslije sam pokušao upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, ali nisam uspio. Iskreno, sada mi je i drago zbog toga jer sam se onda odlučio dalje obrazovati u smjeru kuharstva, a tu sam i srednju završio. Mislim da sam u potpunosti zadovoljio svoju potrebu za „biti u centru pažnje“ tako da nemam nikakvih glumačkih ambicija.

Potičete iz porodice gdje su pomiješane sve tri nacije sa prostora bivše Jugoslavije. Koliko Vas je to što ste mogli da jedete (i kuvate) srpska, hrvatska i bošnjačka jela obogatilo u Vašem poslu?

Odrasti u ovakvoj obitelji i to još na ovom području je stvarno odličan temelj za razvijanje ljubavi prema kulinarstvu. Općenito smatram da je velika šteta što ljudi te sve različitosti među nacijama koje ovdje žive uvijek iskoriste za nešto loše. Jedino područje života u kojem smo ostvarili odlično sljubljivanje je upravo kulinarstvo. Tu smo čak primili i utjecaje nacija koje su ovdje došle, neko vrijeme bile, pa otišle. Na cijelom Balkanu vjerovatno se nacionalne različitosti vole samo kad su na stolu. Realno, to je veliko bogatstvo. Kad bolje razmislite nisu ni Talijani, Nijemci i Francuzi najbolji prijatelji, ali Švicarska je jedna od zemalja s najvišim životnim standardom. No, kod nas je slučaj realno samo u vjerskim razlikama, kulturološki smo potpuno jednaki. Mada mislim da će se to uskoro promijeniti. Turizam je u zadnjoj deceniji postao najjača ekonomska grana. Jači je čak i od farmaceutske i ratne industrije, a kulinarstvo je jak adut u turizmu, kao i domaći autohtoni proizvodi. Tako da se nadam kako će ljudi ovdje to uvidjeti i okrenuti se proizvodnji i turističkoj ponudi i jednostavno zavoljeti sve te naše različitosti.

Kako je došlo do toga da pokrenete kulinarsku emisiju „Lonci i poklopci“ i da li se sjećate kako je to izgledalo na samim počecima?

Prije „Lonaca i Poklopaca“ bila je emisija „Bosanski Lonac“ koja je trajala samo jednu sezonu, a prije nje na Novoj TV „Hrvatski Goli Kuhar“ koji je isto tako išao jednu sezonu. Na OBN – u nam se pokazala potreba za kulinarskom emisijom i usred prve sezone Big Mama Housa krenusmo i s razrađivanjem ideje za moju emisiju. To je bilo prije deset godina, jednu sezonu su išle dvije emisije tjedno, tako da će krajem septembra biti i 600. epizoda „Lonaca i Poklopaca“. Kao i svaki početak, i ovaj je bio preambiciozan, bilo je uključeno puno ljudi i imali smo svakakvih ideja, ali već nakon prve sezone se iskristalizirao ovaj postojeći koncept kojeg se s manjim i većim promjenama i danas držim.

Još jedna Vaša emisija je i „Domaće je domaće“ gdje putujete cijelom BiH i predstavljate jela i turističke ljepote iz svih krajeva naše zemje. Šta je najneobičnije što Vam se desilo na tim putovanjima?

Bilo je puno zabavnih situacija. Realno svaka emisija je projekat sam za sebe i kao takav zabavan i nov i neobičan za stvarati. A baš, baš neobično? Ma, meni je neobično to što je ova prelijepa zemlja ovoliko podjeljena i siromašna i što ljudi odlaze iz nje, a toliko bi mogli biti bogati kada bi ostali ovdje i kada bismo imali prave ljude da je vode. To je neobično. Jer lijeni nismo, stvarno se puno radi, glupi nismo jer ideje i poslovi koje vidim na terenu su stvarno odlični, ali birokracija nam je pregolema i ništa ne ostaje za razvoj zemlje. Političari i državna uprava kao da su se izlegli iz kukavičijeg jajeta i neće prestati proždirati sve što se ovdje stvori dok nas sve ne izbace iz ovog prelijepog gnijezda. Neobično je da se nije pojavila neka Mlada Bosna i neki novi Gavrilo Princip da sredi situaciju ovdje.

Ispričajte nam neku anegdotu koja Vam se desila tokom svih tih putovanja i snimanja.

Moj kamerman Selver i tonci Nedim i Alen definitivno su akteri svih tih anegdota. Nekoliko puta smo zapeli u snijegu i ostavili auto, pa su došli po nas i onda nas vratili poslije. Možda je Vlašić i posjet nomadima koji gore žive tijekom ljetnih mjeseci dobar materijal za anegdotu – to su ljudi koji se bude u pet ujutru zbog muže pod vedrim nebom i kad kiši i kad zapada snijeg u maju, koji nemaju ni cestu do svojih katuna, ni struju, ni vodu. Jednom sam pao u rijeku Bosnu u Žepču za vrijeme snimanja, a drugom prilikom smo morali obiti auto na sajmu u Gračanici da bi ga preparkirali da možemo izvesti naš kombi. Ljudi u cijeloj BiH, i muškarci i žene su umjetnici preživljavanja i pravi likovi iz knjiga, svatko od njih je akter naših anegdota i stvarno mi je teško nešto i nekoga izdvojiti.

Šta Vi najviše volite da jedete, a koju hranu nikako ne volite i zašto?

Mijenja se to kod mene. Prije bih tvrdio da ne mogu smisliti kokice, a sada mi je normalno da ih grickam u kinu i super su mi. Nekad sam siguran da su mi smokve omiljeno voće, a nekad su to šljive i grožđe. Trenutno bih tvrdio da su to trešnje. Ne volim kupovni kruh zato što volim domaće varijante, ali opet uz dagnje na buzaru nema ničeg boljeg od običnog bijelog kupovnog kruha. Ne volim ćevape u Sarajevu, ali kad sam u Travniku samo bih ćevape jeo. Ne volim kupovnu pitu i burek nigdje drugdje osim u Sarajevu. Ne volim dosadna jela tipa prženog krumpira jer znam da krumpir može biti i jako zabavan, recimo ako ga restate. Nema toga što najviše volim ili toga što nikako ne volim.

Da li postoji neko jelo koje ne volite da spremate i zašto?

Neka jela iz moralnih razloga ne volim ni pripremati i izbjegavam ih jesti. Uvijek se radi o životinjama i klanju mladih životinja. Uvijek radije uzmem govedinu nego teletinu, ovčetinu nego janjetinu, svinjetinu nego prasetinu. Nisam vegeterijanac, ali uvijek radije biram zrela mesa nego mlada.

Imali ste priliku da upoznate i slavnog kuvara Jamieja Olivera. Kakvo je to za Vas bilo iskustvo?

Na Novoj TV je bio show „Tražimo Hrvatskog Golog Kuhara“ i ja sam pobjedio, a nagrada je bila odlazak u London u Jamiev tadašnji restoran „15“. Iskreno, meni je puno zanimljiviji bio njegov producent jer sam s njim imao puno više toga za popričati i naučiti od njega. Njihov način rada je potpuno drugačiji od našeg, tako da je bilo zanimljivo, ali nažalost nisam od toga poslije imao puno koristi.

Na Kitchen TV – u ste upravo odradili kratki serijal kulinarskih emisija sa Lepim Brkom. Kako Vam je bilo raditi s njim?

Bilo je super. Nenad mi je iskreno bio puno zanimljiviji od Jamiea jer radimo kuharske emisije na Balkanu i imamo slično gledateljstvo. Ne možeš oboriti s nogu naše gledatelje tako što ćeš kuhati talijansku kuhinju, kod nas stvarno moraš biti kretivan. I napraviti musaku, gulaš, sarmu ili kiflice na stoti način jer to više zanima naše gledatelje nego neko novo jelo iz Kine ili Italije za koje nikad nisu čuli. Rad s Lepim Brkom je bio stvarno zanimljiv i inspirativan. Cijeli tim Kitchen TV – a je odličan i radujem se budućoj suradnji. Super je nakon desetak godina rada s jednom ekipom malo promijeniti mjesto radnje i tim i imati profi televizijskog kuhara za suradnika. Možda bi mi sada poznanstvo i druženje s Jamieom Oliverom bilo puno bolje nego tada kada smo se upoznali.

Kako reagujete kada Vam se neko miješa u pripremu hrane?

Zavisi tko se miješa, zašto i na koji način. Mama može uvijek. Ako čovjek dolazi s kreativnom i konstruktivnom kritikom može i to. No, samo kritiziranje radi kritiziranja i miješanje radi miješanja me nervira u svemu, ne samo u kuhanju. Ljudi kod nas vole nepozvani davati komentare i miješati se u sve i svašta. Mene to nervira. Kada mi nepozvani ljudi komentiraju bilo što i daju savjete bez potrebe to mi oduzima vrijeme. A nemam vremena, to mi je najveći problem, manjak vremena. I trenutak u kojem realiziram da mi netko oduzima vrijeme, iz bilo kojeg razloga i na bilo koji način me potpuno izbaci iz takta.

Mnogo ste putovali po svijetu i isprobali različita jela; koja zemlja za Vas ima najukusniju tradicionalnu kuhinju?

Svaka zemlja ima nešto, vjerujte mi. Mada ako bih sada birao gdje se vratiti samo zbog hrane, to bi bila Gruzija. Gruzijska kuhinja je stvarno super. Cijela Rusija je gastronomski gledano jako zanimljiva. Kina mi je odlična i za pet dana opet idem u Kinu i to na osam tjedana i sigurno ću ići na barem tri – četiri kuharska tečaja i jako se veselim tome. Kreolska kuhinja mi je zanimljiva i to na različitim lokacijama gdje sam ju probao. Španjolska kuhinja mi je jako zanimljiva. Mongolija je za mene bila potpuno otkriće, kao i Maroko i cijeli Magreb. Ali ako bih morao birati jednu, to bi bila Gruzija.

Ko je Vjekoslav Kramer privatno?

Vjeko Kramer vam je stvarno iskrena osoba i ne razlikujem se puno od onog Vjeke kojeg vidite na TV – u. Malo se trudim sakriti neke stvari o sebi, ali ne da bih stvorio bolju sliku već da ne nerviram ljude dok me gledaju.  Ono što sam shvatio u svojoj 40. godini je da ni ne mogu odgovoriti na ovo pitanje jer se mijenjam sa svakim putovanjem i sa svakim poznanstvom i sa svakom godinom. Kako bi to lijepo rekao Pablo Neruda „Ni mi sami, oni od nekada, nismo više isti…“ – isto vrijedi i za mene. Toliko malo mi ostaje vremena za privatni život da mi to postaje već smiješno. Najprivatnije što me možete vidjeti je dok s ruksakom na leđima putujem negdje po Centralnoj Aziji ili se vozim autom po Portugalu ili Maroku.  Možda bi me privatno najbolje opisala riječ „znatiželja“.

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Glavni plan za budućnost je da provedem što više vremena s ljudima koje volim – sestrom, roditeljima, familijom i prijateljima, a svi su oni rasuti po svijetu tako da mi je plan puno putovati. Ne bojim se ni starosti ni budućnosti, čak što više radujem im se. Svaki novi dan je novi izazov i nova šansa i veselim se svakom novom danu, poznanstvu, projektu i naravno putovanju, kao i narednom intervju s vama i priči koju ćemo isprićati našim čitateljima.

Vesna Drakulić

Podijeli ovo

Slični sadržaji