Arhitektica britansko-irakog porijekla Zaha Hadid umrla je 31. marta u Miamiju (Florida) u 65. godini od posljedica srčane krize. Bila je smještena u bolnicu zbog bronhitisa. Ovjenčana mnogim počastima, 2015. nagrađena je zlatnom medaljom Kraljevskog instituta  britanskih arhitekata (RIBA). ‘Zaha Hadid je u arhitekturi izuzetna i vrlo utjecajna snaga na svjetskoj ljestvici’, naglasila je Jane Duncan, predsjednica RIBA, ocjenjujući rad Hadidove ‘izuzetno eksperimentalnim, odvažnim i zahtjevnim’.

Nakon što se nametnula u cijelom svijetu, pozivana graditi na svim kontinentima, za nju je nastupilo  teško razdoblje. Prva žena i prva muslimanka koja je nagrađena Pritzkerom 2004, doživjela je da njen projekat olimpijskog stadiona u Tokyju bude odbijen. Istinska zvijezda kojoj su mediji bili stalno za petama, postala je predmet oštrih kritika zbor riječi koje je navodno izgovorila o mrtvim radnicima na gradilištima budućeg Svjetskog nogometnog kupa  2022. u Kataru.

Foto: google.com

Rođena u Bagdadu (Irak) 1950. njeno obrazovanje je prvo bilo povjereno francuskim časnim sestrama, što nije dolazilo do izražaja ni u njenoj upotrebi Molièreovog jezika, ni u maštovitoj i čudesnoj karijeri  ove gospođe koja je važila za pop star, tijela mačke, glasa tamnog i toplog. Njen otac Muhammad Hahid, bogati industrijalac i liberalni političar, 1960. je šalje u Švicarsku zajedno sa njenom dvojicom braće. Iz Švicarske uskoro odlazi u Beyrouth studirati matematiku. Kako je onda iko mogao zamisliti da žena može postati arhitekta? Ideja se nije činila čudnovata prestižnoj školi Architectural Association (AA) u Londonu, ‘Akademiji Frakenstein’ u očima Princa Charlesa, branitelja vrlo klasičnog urbanizma. Zaha Hadid si za profesora i mentora 1972. izabere Rema Koolhaasa, koji, kad ona stekne diplomu 1977. o njoj govori kao o ‘planeti’ neuporedive orbite. Kasnije će o njenom radu reći: Ono što je jedinstveno u njenom radu, to je kombinacija nesagledive energije i beskrajne rafiniranosti’. Ona sama definira ovako svoj vasionski pokret: ‘Osjetila sam se ograničenom siromaštvom tradicionalnog principa arhitektonskog crteža i tražila sam nova sredstva prikazivanja’.

Paralelno sa svojom karijerom arhitektice, Zaha Hadid je predavala na najprestižnijim međunarodnim institucijama, dijeleći svoja znanja na AA, na Visokoj školi dizajna na Sveučilištu Harvard, na Arhitektonskoj školi u Chicagu, na Sveučilištu Primijenjenih umjetnosti u Beču. Postavši i teoretičarka, pokazala se možda manje lakonska. Pamtiće se njene rečenice: ‘Arhitektura je avan-garda kad je usmjerena ka korisnicima, koji su prečesto zanemareni’, ili ‘Arhitektura avan-garde pretvara javni prostor u prostor za građane’.

Konceptualna umjetnica

Od novog Muzeja suvremene umjetnosti u Rimu (MAXXI) otvorenog 2010. do zgrade Opere u Kantonu, inaugurirane 25. 02.2011, do Cardiffa – još jedne operne kuće – do tvornice BMW u Leipzigu; od Cincinnatija (još jednog umjetničkog središta) do Manchestera (koncertna sala), Zaha Hadid, čiji su volumeni izazivali zabrinutost ili užasavanje sve do kraja XX stoljeća, nametnula se svojom vizijom arhitekture skoro svuda, čak i u Engleskoj, njenoj drugoj domovini, koja ju je počela prihvatati nakon Basela, Strasbourga, Pekinga, Seoula, Taiwana, Napulja, Milana, Barcelone, Rabata i u Francuskoj – u Montpellieru  (administrativno središte Pierres vives) i u Marseilleu (kula CMA-CGM). Pariz ju je ignorirao – sa izuzetkom Paviljona Chanel, koji je stigao iz Londona i uspeo se sve do ispred Instituta arapskog svijeta – što nije spriječilo  neizbježni procvat nekoliko nusproizvoda, više manje inspiriranih lijepim oblinama Zahe Hadid, mekanim mašinerijama ponekad udruženim u kritike pod nazivom ‘škola Zorglub’, po ugledu na lik iz stripa, lijepo opisan u Wikipediji kao ‘bunovna modernizacija klasičnog ludog znanstvenika’. Zaha Hadid jeste bila pomalo bunovna, bez svake sumnje moderna, a sasvim sigurno ne luda.

Foto: nz4.architecturemedia.net

U suštini, njeni crteži, rasprsnuti, rascijepani, prikupljeni, bojeni na crnoj podlozi, čine od nje konceptualnu umjetnicu, malu iznerviranu djevojčicu ruskih suprematista, koje teško zamišljamo kako prelaze sa zidova galerije na trodimenzionalnu arhitekturu.

Da bi mogla postati jedna od glavnih figura dekonstruktivizma, pravca koji odbija linearni red moderne arhitekture, njen stil se vrlo slobodno temeljio na upotrebi napetih linija i nategnutih krivina, ušpičenih oblika i superponiranih površina, koji su davali njenom stvaralaštvu kompleksnost i lakoću.

Nemoguć karakter

Slavni provokator i sam, učitelj međunarodne urbane scene, obožavani vizionar jednih, dok su ga drugi mrzili, veliki pronalazač talenata koji su mu se mogli suprotstaviti, Koolhaas je od Hadidove načinio jednu od suradnica OMA (Office for Metropolitan Architecture), agencije koju je utemeljio sa Eliom Zanghelisom 1975. u Rotterdamu. Ali Zaha Hadid se morala odvojiti od svog mentora već 1979. da bi ustanovila svoju agenciju. I naučiti jesti bjesne krave, što je dijelila sa svojom okolinom, prevashodno muškog roda, i  to podčinjenog.

Foto: static.dezeen.com

Žena je ličila svojem djelu: neizvjesnog izgleda, tripartitna, kao što se kaže za stubove ili nebodere iz razdoblja između dva rata, što je divno podnosila. Noge malene – u poređenju sa poprsjem bika, uvijek u izrazito maštovitoj obuci. Sve je bilo ukomponovano u glavu koja kao da je bila posuđena od neke boginje iz Male Azije. Bujna kosa, lice iznenađujuće izražajno, sa očima iz kojih su mogle sijevati munje ili zablistati strast, humor i neka vrsta nježnosti namijenjene lavovima u areni. Naročito kad bi bili daleko od nje, njeni suradnici  (sada ih ima više od četiri stotine u agenciji) opisivali su njen nemogući karakter, koji nije podnosio promašene.  Klijenti su brzo shvatali da moraju prihvatiti njenu beskompromisnost, i podnositi njenu hirovitost. Novinare je ostavljala čekati sate i sate za razgovor koji je bio brižljivo unaprijed najavljen. A kad se malo bolje i pobliže pogleda, takvo zaostalo ponašanje u odnosu prema riječima, izgleda proizlazi iz neke vrste stidljivosti, što možemo uočiti jednako kod Koolhaasa: kako izbjeći izraziti svoje misli, koje će biti ugravirane u mramor, kad su vaše ideje u svojoj biti promjenljive i duboko povezane sa intuicijom crteža, ruke?

Osjetljiva i senzualna gesta

Od 1988. Zaha Hadid je uspjela zaobići problem: glavnog partnera je angažirala u agenciji koja je nosila njeno ime, arhitektu, profesora i teoretičara Patrika Schumachera. Njegov govor je jedan od najsuzdržanijih, pored kojeg misli Schopehauera ili Derride djeluju kao ljubazno brbljanje. Veliki izumitelj neologizma, nedavno je zaprepastio Venecijansko bijenale konceptom ‘parametricizma’, novog stila u arhitekturi, svojstvenog za definiranje stila Zahe Hadid. ‘Nakon modernizma, postmodernizma i dekonstruktivizma’, cilja ‘stvoriti polja koja mogu izraziti kompleksnost, policentrični urbanizam i arhitekturu čiji su slojevi istovremeno gusti i kontinuirano različiti’. Schumacher je također predavao na Architectural Association. Kad je riječ o stilu, radi se prvenstveno o tome kako da računari progutaju parametre, formalne, tehničke, ljudske, koji su im tako malo bliski, da bi na taj način okupio modele izgradnje tako daleke od kanona antičkih vremena.

Foto: static.dezeen.com

Možda je to ono što jeste Zaha Hadid, ali izvan riječi, njena arhitektonska avantura izgleda bliže osjetljivoj i senzualnoj gesti nego nekom teoretskom programu, bez obzira koliko suptilan on bio.

Ova avantura je čudnovato počela na istočnim stepenicama Francuske. Nakon dva dekorativna pokušaja u Londonu i Sapporu, izgradila je 1994. vatrogasnu kasarnu  tvornice namještaja Vitra u mjestu Weil na Rajni, u Njemačkoj. Spektakularna, zgrada koju je naručio Rolf Fehlbaum, generalni direktor Vitre i veliki kolekcionar u domenu arhitekture, kod vojnika vatre je izazivala morsku bolest, i pretvorena je u pultove za izlaganje namještaja i ureda. U Strasbourgu je 2001. nacrtala terminus tramvaja za Hoenheim, istovremeno zgradu i gradski prostor, čije su iščašene nogare, kao i one u Vitri, prvotno zabrinule publiku, i ovdje i svuda,  a koja ih je na kraju usvojila. Plastični rječnik Zahe Hadid je malo po malo ušao u slike koje su bile tolerirane, pa onda prihvaćene i na kraju voljene, kao što su i one Franka Gehryja, koji je također dobio nagradu Pritzker,  i svih onih arhitektonskih ‘formalista. Nakon 2004. kad je dobila Pritzkera narudžbe su se slivale i pokazivale eksponencijalnu uzlaznu krivulju.

Foto: media.wired.com

Poput mnogih velikih imena mode i filma, Zaha Hadid je imala tretman zvijezde. Zvali su je i ‘diva’, što je dovodilo do očaja. Njeni fanovi, koji su to znali, jedanput su je dočekali sa majicom na kojoj je pisalo ‘DA LI BI ME JEDNAKO TRETIRALI DA SAM FRAJER’.

Hadidova je pripadala posebnom trenutku arhitekture koji omogućava izgradnji da pobjegne, makar naizgled, od tiranije gravitacije i imperativa pravog ugla. Informatika, jednako koliko i novi materijali, učinila je mogućim projekte i oblike koji su nekad tumačeni kao uvrede na račun ljudskog uma. Oblici koje je zamišljala britansko-iračka arhitektica tako su mogli preći iz sna u predio realnosti zahvaljujući radovima inženjera, kao što su Cedric Price (1935-2003), kojeg je srela na početku karijere, ili onih iz Agencije Arup. 1955, nakon Poeme  o pravom uglu, nakon litografija koje je Le Cobusier objavio 1955, evo je stiglo, sa Zahom Hadid i nekoliko drugih arhitekata, vrijeme pjesnika zakrivljenog prostora, u pravoj liniji, nakon svega, po teoriji Einsteina.

Izvor: tacno.net

Podijeli ovo