Kada je arhitekta Rikardo Bofil naišao na ogromni silos, četiri kilometra podzemnih tunela i mašinske sale u dobrom stanju, prvi put se susreo sa svojim novim domom, a da to nije ni znao.

Fabrika cementa datira iz prvog perioda industrijalizacije Katalonije, a nije bila izgrađena kao cjelina, već kao serija dodataka različitih lanaca proizvodnje koji su vremenom postajali neophodni. Bofil je, po prvom susretu sa ovom konstrukcijom, osmislio buduće prostore koji u njoj mogu postojati, a bio je inspirisan različitim vizuelnim i estetskim trendovima koji su u dizajnu ove građevine primijetni.

On je bio oduševljen nadrealizmom paradoksalnog stepeništa koje ne vodi nigdje, apsurdom određenih elemenata koji vise iznad praznih prostora, ogromnim, ali neupotrebljim prostorima sa čudnim proporcijama koji su bili magični baš zbog te tenzije i apstrakcije koja ih je okarakterisala. Arhitekta je pronašao brutalizam u neravnomjernom tretiranju određenih površina i skulpturalnom kvalitetu materijala.

Zaveden kontradikcijama i intrigom ovog mjesta, odlučio je da ona mora biti njegova, kako bi mogao da je preoblikuje i pretvori u umjetničko djelo. Rezultat njegovog rada dokazuje nam da forma i funkcija ne moraju uvijek biti povezane. Tačnije, na primjeru je pokazao kako bilo koji prostor može dobiti bilo koju namjenu, ako se dobro osmisli.

Radovi na ovom projektu započeli su djelimičnom destrukcijom građevine i trajali su godinu i po dana. To je bio posao koji je zahtijevao preciznost, zasnovan na otkrivanju sakrivenih formi i oporavku određenih prostora. Silosi su bili puni cementa i jednostavno je bilo nemoguće prodrijeti u njih bez prethodne obrade. Sljedeća faza uključivala je ozelenjavanje okoline i sadnju cvijeća. Ovakav prostor je zahtijevao zelene površine u svojim inače sterilnim elementima. Posljednja faza bila je poništavanje čistog funkcionalizma – fabrika je morala dobiti nove strukture i nove upotrebne svhre.

Kosmopolita po definiciji, Rikardo Bofil se uvijek vraća fabrici koju nikako ne prestaje da renovira već četrdeset godina, uvećavajući njen prostor i uljepšavajući ga, dok piše istoriju svog života, odnosno biografiju koja konstantno evoluira.

Kako kaže: „Fabrika je magično mjesto sa čudnom atmosferom koju teško može spoznati neuko oko. Želim da život ovdje bude u potpunosti programiran, ritualan čak, u savršenom kontrastu sa mojim turbulentnim, nomadskim životom“.

Gornji dio fabrike transformisao je u glavni dnevni boravak. U pitanju je savršena kocka, sa sekvencama lučnih prozora čiji regularni ritam evocira neke sasvim drugačije, metafizičke perspektive.

Kuhinja i trpezarija nalaze se u prizemlju i predstavljaju prostor sastajanja čitave porodice. U srednjem dijelu sobe bijeli mermerni pravougaoni sto sa gvozdenim nogarama okružen je Thonet stolicama sa tkanim elementima. Dvostrani kamin koji krasi ovaj prostor, daje mu toplinu, šarm i ambijent, a djelo je Oskara Tuskuetsa.

Sa tradicionalnim marokanskim detaljima na zidovima, pink soba na srednjem nivou kuće predstavlja manji i privatniji dnevni boravak. Jedinstveni i velikodušno dimenzionirani trpezarijski sto smješten u ovom prostoru napravljen je od jednog komada Alicante crvenog mermera. Isti materijal je korišćen i za izradu klub stola, koji je u savršenom kontrastu sa crnom kožnom sofom koja se iza njega nalazi. Takođe, veliki kamin dominira ovom prostorijom i otežava nam shvatanje činjenice da je u ovom, sada toplom i ugodnom prostoru, nekada postojala hladna i betonska fabrika.

Tekst: mojeneterijer.rs

Podijeli ovo